Jer Bog nije Bog nereda, nego reda. (1Kor 14,33)

 

Citat je ovo koji bi trebali imati na umu kroz

cijeli život, a posebno u vrijeme kad smo u Božjem

hramu ili kako volimo kazati kad smo u crkvi. Imati

na umu znacilo bi da se ponašamo onako kako to

proizlazi iz citata. To što je „Bog reda" znaci da i naše

ponašanje mora biti „u redu". Cesto mislimo da se

ponašamo baš onako kako treba, uporno griješeci

uvjereni da smo baš u pravu. Sigurno ste i Vi u više

navrata slušali svecenike kako nas upozoravaju na

nešto, ali mi opet nastavljamo po svom. Sjetite se

samo koliko puta su nas upozorili „da poslije pricesti

nema potrebe naklanjati se prema praznom oltaru i

tabernakulu", jer tamo nema nikoga, ali vecina nije

razumjela o cemu pricaju. Ukoliko „aktivno

slušamo" i poslije toga znamo što smo culi onda smo

u stanju prihvacati informaciju, no mi najcešce

slušamo iz navike, površno i nisam baš siguran

znamo li ponoviti što smo culi. Ako nismo culi receno

necemo znati ni napraviti što bi smo trebali. Koliko

smo površni ja sam se sam uvjerio, a i Vi to možete

lako. Ne jednom prilikom srecuci se sa poznanicima

na uobicajeno pitanje:„Kako si?", odgovorio

sam:„Loše!". I za odgovor dobio onaj uobicajeni:

„Baš mi je drago!"

Problem našeg ponašanja u Božjem hramu

nije samo u onome što slušamo vec je i puno dublji.

Mnoge stvari nikad nismo ni naucili. Kad bi u našu

crkvu došao netko tko se prvi put nalazi u Božjem

hramu i promatrao ponašanje nas vjernika prije mise,

za vrijeme mise i poslije mise, mnogo toga mu ne bi

bilo jasno. Pitao bi se sigurno: Treba li se nakloniti

kad ulazi i izlazi iz hrama ili ne? Treba li se prekrižiti

ili samo zamahati rukom ispred lica? Mora li to sve

ponavljati pred svakim oltarom? Treba li kleknuti i

moliti se ili pricati sa prvim susjedom? Je li obaveza

vidjeti svakog onog koji ulazi u crkvu poslije vas ili to

nije bitno?

Treba li sjesti u klupu tako da nitko ne može pored vas

proci ili da pripremi mjesto za druge? Je li stvarno

najbolje sjesti na dno crkve da se može prvi izaci?

Treba li pjevati skupa s ostalima ili je bolje nijemo

promatrati lijevo i desno kako to drugi rade? Trebam

li dopustiti da mi mobitel zvoni? Ili cak i obaviti

razgovor ili poslati poruku? Treba li kleknuti, stajati

ili sjesti, jer netko radi jedno, netko drugo, a netko

trece u isto vrijeme? Još mnoštvo drugih nedoumica

zbunjivalo bi promatraca u našem hramu. Znam da ce

mnogi od Vas misliti da za njih ove nedoumice ne

postoje. Vjerujte, varamo se i zato molim naše

svecenike da posvete malo više pažnje ovom

edukativnom dijelu za koji najcešce mislimo da se

podrazumijeva da znamo kako se ponašati. Vjerujte

mnogi nikad nisu bili upuceni što i kako raditi, a dosta

njih je slušalo ali nije culo. I znajte ako se ponašamo

kako treba omogucujemo sebi i drugima da mole.

Naše pogrešno ponašanje onemogucuje i nas i druge

da to cine.

Još jedan problem koji to ne bi trebao biti. U

nekima od nas je toliko veliki problem prilazak Stolu

Gospodnje (oltaru) da se u donjem dijelu crkve

osjecaju sigurno. Razumjeti taj pojam „Stol

Gospodnji" znacilo bi i mijenjati svoje navike. Na

stol uvijek nešto stavljamo i sjedamo oko njega da to

blagujemo. Stol je znak povezanosti i prijateljstva.

Jedino to ne razumijemo u crkvi. Vjerujte da je blizu

Stola Gospodnjeg (oltara) još puno ugodnije i molim

Vas nemojte smetnuti s uma slijedece: Nato ce

Mojsije Aronu: "To je ono što je Jahve navijestio: Po

onima koji su mi blizu svetim cu se pokazati; pred

svim cu se pukom proslaviti." (Lev 10,3)

Ne dopustite da budete daleko, ta samo Vas

desetak koraka dijeli od toga da budete blizu. Na

kraju za vaše aktivno slušanje: Znate li po kome je

danas citano evandelje?

 

Župni list župe i samostana Presvetog Trojstva, Karlovac godine II, broj 11 – srpanj 2010.