Jer Bog nije Bog nereda, nego reda. (1Kor 14,33)
Citat je ovo koji bi trebali imati na umu kroz
cijeli život, a posebno u vrijeme kad smo u Božjem
hramu ili kako volimo kazati kad smo u crkvi. Imati
na umu znacilo bi da se ponašamo onako kako to
proizlazi iz citata. To što je „Bog reda" znaci da i naše
ponašanje mora biti „u redu". Cesto mislimo da se
ponašamo baš onako kako treba, uporno griješeci
uvjereni da smo baš u pravu. Sigurno ste i Vi u više
navrata slušali svecenike kako nas upozoravaju na
nešto, ali mi opet nastavljamo po svom. Sjetite se
samo koliko puta su nas upozorili „da poslije pricesti
nema potrebe naklanjati se prema praznom oltaru i
tabernakulu", jer tamo nema nikoga, ali vecina nije
razumjela o cemu pricaju. Ukoliko „aktivno
slušamo" i poslije toga znamo što smo culi onda smo
u stanju prihvacati informaciju, no mi najcešce
slušamo iz navike, površno i nisam baš siguran
znamo li ponoviti što smo culi. Ako nismo culi receno
necemo znati ni napraviti što bi smo trebali. Koliko
smo površni ja sam se sam uvjerio, a i Vi to možete
lako. Ne jednom prilikom srecuci se sa poznanicima
na uobicajeno pitanje:„Kako si?", odgovorio
sam:„Loše!". I za odgovor dobio onaj uobicajeni:
„Baš mi je drago!"
Problem našeg ponašanja u Božjem hramu
nije samo u onome što slušamo vec je i puno dublji.
Mnoge stvari nikad nismo ni naucili. Kad bi u našu
crkvu došao netko tko se prvi put nalazi u Božjem
hramu i promatrao ponašanje nas vjernika prije mise,
za vrijeme mise i poslije mise, mnogo toga mu ne bi
bilo jasno. Pitao bi se sigurno: Treba li se nakloniti
kad ulazi i izlazi iz hrama ili ne? Treba li se prekrižiti
ili samo zamahati rukom ispred lica? Mora li to sve
ponavljati pred svakim oltarom? Treba li kleknuti i
moliti se ili pricati sa prvim susjedom? Je li obaveza
vidjeti svakog onog koji ulazi u crkvu poslije vas ili to
nije bitno?
Treba li sjesti u klupu tako da nitko ne može pored vas
proci ili da pripremi mjesto za druge? Je li stvarno
najbolje sjesti na dno crkve da se može prvi izaci?
Treba li pjevati skupa s ostalima ili je bolje nijemo
promatrati lijevo i desno kako to drugi rade? Trebam
li dopustiti da mi mobitel zvoni? Ili cak i obaviti
razgovor ili poslati poruku? Treba li kleknuti, stajati
ili sjesti, jer netko radi jedno, netko drugo, a netko
trece u isto vrijeme? Još mnoštvo drugih nedoumica
zbunjivalo bi promatraca u našem hramu. Znam da ce
mnogi od Vas misliti da za njih ove nedoumice ne
postoje. Vjerujte, varamo se i zato molim naše
svecenike da posvete malo više pažnje ovom
edukativnom dijelu za koji najcešce mislimo da se
podrazumijeva da znamo kako se ponašati. Vjerujte
mnogi nikad nisu bili upuceni što i kako raditi, a dosta
njih je slušalo ali nije culo. I znajte ako se ponašamo
kako treba omogucujemo sebi i drugima da mole.
Naše pogrešno ponašanje onemogucuje i nas i druge
da to cine.
Još jedan problem koji to ne bi trebao biti. U
nekima od nas je toliko veliki problem prilazak Stolu
Gospodnje (oltaru) da se u donjem dijelu crkve
osjecaju sigurno. Razumjeti taj pojam „Stol
Gospodnji" znacilo bi i mijenjati svoje navike. Na
stol uvijek nešto stavljamo i sjedamo oko njega da to
blagujemo. Stol je znak povezanosti i prijateljstva.
Jedino to ne razumijemo u crkvi. Vjerujte da je blizu
Stola Gospodnjeg (oltara) još puno ugodnije i molim
Vas nemojte smetnuti s uma slijedece: Nato ce
Mojsije Aronu: "To je ono što je Jahve navijestio: Po
onima koji su mi blizu svetim cu se pokazati; pred
svim cu se pukom proslaviti." (Lev 10,3)
Ne dopustite da budete daleko, ta samo Vas
desetak koraka dijeli od toga da budete blizu. Na
kraju za vaše aktivno slušanje: Znate li po kome je
danas citano evandelje?
Župni list župe i samostana Presvetog Trojstva, Karlovac godine II, broj 11 – srpanj 2010.