Ispis

Proroci novog doba: Paulo Coehlo - fra Josip Blažević

 

Djela »brazilskog maga« i ezoterika Paula Coelha, pustolova i hipija, koji ovih dana posjećuje Zagreb, osvajaju i čitatelja ostavljaju bez daha. Izazivaju ga na osobnu duhovnu avanturu, na pustolovinu za »Osobnom legendom«. Svojom popularnošću djela ovog pisca, prema anketi časopisa »Le nouvel economist«, autora su svrstala među 15 najpopularnijih pisaca u svijetu, pokušavaju sustići »Malog Princa« i tako ostvariti »Osobnu legendu«. Već drugu godinu u Hrvatskoj su njegova djela prva na top-listi čitanosti.

Izvan svake je sumnje da su sva Coelhova djela komplementarna. Zbog toga ih je potrebno gledati kao jednu cjelinu. U tom kontekstu, očito je da se likovi svih Coelhovih romana bore protiv predrasuda i tabua svih vrsta i u trajnoj su polemici s Bogom, čija je slika kontroverzna. Coelho relativizira kršćansku Objavu, popularizira magijsko poganske ideje, osporava svaki vid institucionalnosti, posebno braka i djevičanstva. Iz njegovih djela izvodimo naše zaključke.

Panteističke ideje - Unatoč autorovoj konstataciji »Alkemičar je simboličan tekst«, analiza Coelhovih knjiga jasno otkriva sekulariziranog pustolova nemirna duha (prototip duše današnjeg čovjeka!) u potrazi za Onostranim (Svetim), kojemu su magijski postulati alkemije dali poticaj stvaranju »Osobne legende«. To »Onostrano«, za Coelhoa, jest »Duša Svijeta«, ili, kako je to Jung nazvao, »kolektivno nesvjesno«. Štoviše, Coelho alkemiju predstavlja kao životnu mudrost, čiji »Kamen Mudraca« mnogi uživaju, premda za alkemiju nikada nisu ni čuli. No, zbog nezamjenjive uloge koju alkemija igra u još i danas popularnim gnostičko-magijskim sustavima, smatramo nužnim napraviti njezin kraći prikaz.

Gnostičko-magijske ideje - Najprimitivniji, mitološki, ciljevi alkemije bili su pronalaženje kamena mudraca kojim će se moći pretvoriti neplemenite kovine u zlato, izliječiti sve bolesti i osigurati dug život. U početku se vjerovalo da će se taj učinak postići kroz vršenje Bogu sličnih radnji i otuda su se alkemičari trudili biti što sličniji Bogu, u skladu s već spomenutom krilaticom: »Kako tamo gore, tako i tu dolje.«

Kasnije je alkemija postala potraga za eliksirom besmrtnosti, odnosno vječne mladosti, eliksirom koji je kasnije poistovjećen s kamenom mudraca. Potraga za eliksirom besmrtnosti zajednička je arapskim i orijentalnim alkemičarima, jednako kao i kineskim. Wei Po Yang, koji je živio u 2. stoljeću poslije Krista, smatra se autorom rasprave »Ts’an-t’ung’ chi« (»Tri sjedinjena i međusobno usklađena puta«), koja je učinila taoizam dosljednim filozofskim sustavom. Između ostaloga, u raspravi se spominju i »pilule besmrtnosti«. Taoisti su vjerovali da se usklađenjem jina i janga život može produljiti. U tom smislu i danas smo preplavljeni raznim tehnikama (akupunktura, reiki, Shen qi, Ch’i kung…) koje na bazi ekvilibrija energija/prane, (rei)ki, chi, kozmičke i (bio)energije… obećaju produženje života, ili bar »holističko« zdravlje, a svi oni u osnovi imaju alkemijsko podlogu.

- Čak i kad se vjerovalo da je djelo »The Sceptical Chymist« (»Sumnjičavi kemičar«) Roberta Boylea zadalo smrtni udarac alkemiji, alkemija se nakon potrage za kamenom mudraca i za eliksirom besmrtnosti, posebno u 19. i 20. stoljeću, ograničila na bavljenje mističnom, odnosno spiritualnom, stranom svoga umijeća. Njihov utjecaj posebno je prepoznatljiv u sotonskim sektama »Zlatna zora« i »Ordo Templi Orientis«: »Tajna alkemijskog umijeća sadržana je u krilatici ‘solve et coagula’, razriješi i spoji, što je zapravo opis fizikalnih procesa pri alkemijskim postupcima; na svakom novom stupnju tvar gubi svoja prijašnja svojstva, tako da nastaje nova, plemenitija tvar. U spiritualnome smislu riječ je o ‘smrti’, nakon koje slijedi ‘novo rođenje’, dakle, bolji i čistiji život, što je pak misao koja se pojavljuje u mnogim religijama.

Na posljednjem stupnju Velikog djela ‘kralj se u vatri ljubavi sjedinjuje sa svojom blagoslovljenom suprugom’ - i alkemičar postaje savršenim bićem, božanskim dvospolcem, savršenim spojem muškarca i žene.« Ovaj spiritualni vid alkemije popularizirao je i sam Coelho u svom romanu. Alkemičar postaje bogom! Otuda iz Alkemičarevih usta slušamo Isusove riječi. Štoviše, i u samom predgovoru spomenutome djelu »Alkemičar« Paulo Coelho piše: »Tijekom jedanaest godina svog života proučavao sam Alkemiju. Jednostavna zamisao o pretvaranju metala u zlato, ili o pronalaženju Eliksira Života, već je bila i više nego primamljiva, a da ju svaki početnik u Magiji ne bi zamijetio. Priznajem da me je Eliksir Života najviše privlačio: prije razumijevanja i osjećanja Božje prisutnosti, pomisao da će sve dokončati jednog dana, bila je obeshrabrujuća. Tako sam se, saznavši za mogućnost da produžim svoje postojanje za mnoge godine, odlučio tijelom i dušom posvetiti se njegovoj izradi.

« Pisac je u tu svrhu proučavao brojna alkemičarska djela i pohodio razne alkemičare u potrazi za »Velikim Djelom«. Na tom putu - s?m priznaje - upadao je i u »močvarno područje Magije«. Okultne ideje prepoznatljive su i u drugim njegovim djelima. U pravilniku za ratnike svjetlosti, Coelho piše: »Ratnik svjetlosti pridržava se glavne pouke iz Yi Yinga…«, a poznato je da spomenuta knjiga sadrži kineska umijeća gatanja. Piramide, kristali, intuicija, iscjeliteljstva, razgovori s anđelima… omiljeni su Coelhovi elementi, rasuti po svim njegovim romanima. Ne mali prostor pridaje šamanskoj tehnici »astralne projekcije«, odnosno susretima »u zrakopraznom prostoru, sa svim onim bićima što lebde u drugim dimenzijama«. Također, u »Alkemičaru« pastir (bivši sjemeništarac) Santiago u ime slobode napušta sjemenište, a kasnije se baš nje lišava tražeći nečije vodstvo. Ako taj »Netko« nije Bog (koga se Santiago lišio), onda su to bogovi. Tako se i Santiago, kao i mnoštvo izgubljenih ljudi današnjice, obraća vračari, koju imenuje kao ženu »koja zna tumačiti snove«. Njezina molitva bila je »nalik ciganskoj molitvi«. Zatim, vještica imenom Brida igra značajnu ulogu i u Coelhovom djelu »Na obalu rijeke Piedre…«, a njoj je posvetio i cijelo jedno istoimeno djelo.

Paul Coelho - "brazilski mag" i ezoterik Ali kao i toliki današnji posjetitelji vračara, i Santiago je svoj strah svladao kad je na stolu vidio sliku »Svetog Srca Isusova«. Da li svjesno ili nesvjesno(!), ali pisac vrlo vjerno prenosi prizor iz vračarske »ordinacije«. Većina današnjih vračara doista koristi razne nabožne predmete, koji ulijevaju sigurnost njihovoj klijenteli. Poukom »snovi su Božji jezik« mladić dobiva (sanjaricu?!) upute koje treba slijediti.

Još kontroverznije je orisan lik jednoga drugog, i opet sjemeništarca(!), u djelu »Na obalu rijeke Piedre…«, u kojem je Majka Božja poistovjećena s »Velikom Majkom« koju su štovale vještice i s »Keltskom Boginjom«. Prema kazivanju glavnog junaka, Marija je bila »normalna žena«. »Imala je još djece. Biblija kaže da je Isus imao još dvoje braće. Djevičanstvo u Isusovom životu ima drugi smisao: Marija je začetnica nove ere milosti. Od toga počinje druga etapa. Ona je kozmička zaručnica, Zemlja - koja se otvara prema nebu i daje se oploditi.« (Neprikrivena alkemijska pozadina!) I piše dalje: »Ali znaj da je ta žena - Božica, Djevica Marija, židovska Schehinah, Velika Majka, Izida, Sofija, robinja i gospodarica - prisutna u svim svjetskim religijama. Bila je zaboravljana, zabranjivana, utajivana, ali njezin kult opstajao je iz tisućljeća u tisućljeće i preživio do naših dana.« Nakon toga uslijedio je spolni čin između spomenutoga sjemeništarca i njegove djevojke, na sam Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije (aluzije na kult spolnosti?!), čiji razgovor Coelho ovako interpretira: »Nemoj misliti da sam komplicirana - rekoh. - Bila sam već s mnogo muškaraca. Već sam vodila ljubav s nekima koje nisam pravo ni poznavala. - I ja - odvrati on.« Može li se raskršćanjeno gledanje na Bezgrešno Začeće, te spolni odnos s katoličkim sjemeništarcem, i to na sam blagdan Bezgrešnog Začeća, opravdati tek literarnom vrstom?! Naše je stajalište da se ovaj pisac svjesno stavio u službu minera kršćanskih temelja u korist Novoga svjetskog poretka.

U romanu »Veronika je odlučila umrijeti« Coelho plastično opisuje i samozadovoljavanje jedne djevojke, koja se pita »čemu pothranjivati strahove i predrasude kojima uvijek sputavamo život?«. Zanimljivo je da i ta djevojka, suicidalnih misli, svoj naum čini u samostanu časnih sestara. Inače, opisi crkava, samostana i vjerskih osoba u Coelhovim djelima obično su povezani s nečim negativnim. Coelhov kompleks su predrasude, tabui i vjerske dogme, koje guše njegovu slobodu.

Bog u Coelhovim djelima je najmanje Osoba. Možda samo kada mu junaci romana predbacuju okrutnost, samovolju i odsutnost. U sklopu New age svjetonazora, Coelho bezuspješno pokušava naći Boga, ali Boga bez križa i patnje. Sam Coelho se hrva s problemom boli i patnje, te za njihovo nadilaženje, kako s?m kaže u svojoj knjizi »The Pilgrimage«, predlaže »disciplinu i pozornost«. Predloženim tehnikama nadilaženja patnje (bijega od patnje) Coelho je bliži budizmu i hinduizmu nego kršćanstvu. Ograničenost svoje parareligiozne filozofije priznaje i on sam: »Iako tu spoznaju smatram blagoslovom svog života, ipak nikada nisam dokučio svrhu nekih teških trenutaka koje sam proživio, čak i uz svu disciplinu i pozornost.« To je uvjetovalo sliku o Bogu u svim Coelhovim djelima. Refleksije njegovih junaka na Božje postupke Coelhove su refleksije: »No vjernost mu je uzvraćena tako da je napušten, njegova je predanost zanemarena, njegovi napori da ispuni volju Svevišnjega nagrađeni su smrću jedine žene koju je ikada volio.« Coelhovi junaci vode pravi rat s Bogom: »Ako Bog postoji, u što ja, iskreno, ne vjerujem, razumjet će da je ljudsko shvaćanje ograničeno. On je stvorio svu tu zbrku, tu bijedu, nepravdu, pohlepu, samoću. Imao je, zacijelo, najbolje namjere, ali ishod je ništavan; ako Bog postoji, bit će milostiv prema stvorenjima koja žele prije otići s ovoga svijeta, možda će se čak ispričavati što nas je primoravao da ovuda prođemo. Dovraga tabui i predrasude.« Bilo bi suvišno navoditi druga slična mjesta kojima njegovi romani obiluju. Sva ona potvrđuju kako je Coelhu strana »ludost« Kristova križa.

Brak u Coelhovim djelima sputava čovjekovu slobodu i hladi ljubav: »Prve ćemo godine mnogo voditi ljubav, druge već rjeđe, a od treće godine braka pomislit ćemo na seks jednom u petnaest dana, i tu pomisao provesti u djelo jednom mjesečno. Još gore, više gotovo nećemo znati razgovarati.« Nasuprot braku glorificira »slobodnu« ljubav, u punom značenju te riječi. Ne nužno razuzdanu, nego prije romantičnu, platonsku, možda i irealnu igru Romea i Julije. Ljubav bez bračnih problema i institucije braka (svaka institucija je strana duhu New agea, jer sputava). »Žena sam pustinje i time se ponosim. Želim da i moj muškarac bude slobodan, kao vjetar koji mijenja d?ne. I ja želim vidjeti svog muškarca s oblacima, sa životinjama i s vodom.

« Umjesto zaključka - Coelhova djela žele pružiti smisao života sekulariziranom čovjeku današnjice povratkom prirodi i vlastitoj nutrini. Ipak, Coelhov svjetonazor je bez osobnoga Boga i bez Kristova križa, bez morala i dogmi, bez Crkve i institucija. Sve je relativizirao, a relativizam apsolutizirao. Takvim relativizmom otvorio je vrata za ulazak u UNESCO-v program »Duhovnog ujedinjenja i međunarodnog dijaloga«, čiji je i poseban savjetnik, a »Svjetski ekonomski forum« na zasjedanju u Davosu, u veljači 1999., dodijelio mu je Kristalnu nagradu za ujedinjenje različitih kultura. Unatoč neosporne intrigantnosti Coelhovih refleksija na temu potrage za smislom života, ipak, zar je trebalo njegovog »Alkemičara« učiniti dostupnim i na policama katoličkih knjižara?!

 

fra Josip Blažević

Iz knjige "Proroci novog doba", Teovizija, Zagreb, 2009.

Imamo 24 gostiju trenutno.

2017. Božji blagoslov
Joomla 1.7 templates free by Joomla Template Maker